01. Till The World Ends
02. Hold It Against Me
03. Inside Out
04. I Wanna Go
05. How I Roll
06. (Drop Dead) Beautiful (Feat. Sabi)
07. Seal It With A Kiss
08. Big Fat Bass (Feat. Will.I.Am.)
09. Trouble For Me
10. Trip To Your Heart
11. Gasoline
12. Criminal

Dvije i po' godine nakon užasnog Circusa, Britney Spears vraća se na scenu sedmim studijskim albumom, Femme Fatale. Daleko od toga da je iza albuma, najavljenog odličnim singlom Hold It Against Me, neki jasan koncept, značenje iza samog imena albuma... Ovdje toga nema. No Britney nikad nije bila poznata po konceptovnoj glazbi, a njeni su albumi uglavnom bili skupine pjesama koje su znale biti odlične, tečne i zvukovno zanimljive (In The Zone, Blackout) ili jednostavno loše (Circus, Oops!... I Did It Again). Gledajući na to da se na ovom albumu nije pojavio jedan od najboljih producenata koji može izvući ono posebno i zanimljivo iz Britney, Danja (Poveći broj pjesama na Blackoutu te Blur i Kill The Lights sa Circusa), a producentsku palicu dobili su Max Martin i Dr. Luke, koji se nikad nisu pretjerano iskazali u novijim fazama njene karijere (3, Lace & Leather, Circus), mnoge je album razočarao već i prije samog izlaska. Uzevši u obzir da su Britneyni tekstovi jako davno bili baš dobri i kvalitetni, produkcija je kod nje ključan sastojak za dobre pjesme i dobar album.
No ipak, ostavimo se kalkulacija u vezi producenata. Jer Britney nije svoj album najavila kao Thriller 21. stoljeća, najbolji album dekade, manifestaciju slobode i ljubavi uz orkestralne melodije koje stoje rame uz rame Mozartu i Haydnu (Lady GaGa), nego je jednostavno rekla: "I'll let the music speak for itself.". Sve koji su imali predrasude prema Femme Fataleu prije njegova izlaska mogli bi se jako iznenaditi nakon prvog slušanja, a zatim i nakon velikog broja slušanja koja uslijede.
Femme Fatale produkcijski je skoro savršen album za današnje pop standarde. Kad ga stavite pokraj nekog albuma koji je produkt istih producenata (primjerice, Ke$hin Animal/Cannibal), vidljiva je superiornost u kvaliteti. Tekstovi su zanemarivi, iako i na toj razini ima nekoliko lijepih i kvalitetnih (Trip To Your Heart). Vokalno, Britneyn glas na svakoj pjesmi zvuči drugačije, no mora se priznati da su vokalni efekti vrlo zanimljivi. To možda daje "robot" dojam cijelom albumu, no produkcijski je interesantan dodatak. Fanovima će biti zanimljivo da po prvi put nakon albuma In The Zone na albumu Britney surađuje s drugim izvođačima.
Album započinje drugim singlom, Till The World Ends. Iskreno, čudno mi je što upravo to nije bio lead single. Jer, iako mu fali originalnosti koju ima iduća pjesma i originalni lead single, Hold It Against Me, ima onaj instant potencijal za No.1 hit koji ipak sad nije ostvaren zbog problema s datumom izdavanja, leaka i sličnog. Antemični refren jednostavno poziva na ples, a pjesma je u cijelosti, iako očiti Ke$hin produkt, jedan vrlo dobar komad Dance-Pop glazbe. Osim nje, najveći hit-potencijal je u pjesmi I Wanna Go. Bilo bi blasfemično da pjesma ne završi kao treći singl jer je mogući utjecaj pjesme na svjetske top ljestvice masivan. Zviždukanje u prijelazu podsjetit će vas na World, Hold On, a refren, kao i kod prethodne dvije spomenute pjesme, poziva na ples. Seal It With A Kiss je pjesma na koju možemo pokazati i reći: "Klasična Britney", nešto je što se bez ikakvih problema moglo uklopiti u Britney album, no elementima dubstepa ipak pokazuje da je ovaj album mjesto na kojem pripada.
Album nije samo plesan, tu je i nekoliko midtempo trenutaka - Inside Out, stvarno izvrsna pjesma umjerenog tempa i odličnog velikog refrena s referencama na Britneyne prijašnje hitove te Criminal, balada kojom album završava. Iako ima par nedostataka, ali zvuči kao nešto što bi Madonna mogla snimiti u Music/Ray Of Light eri (dakle odlično i zanimljivo), no na moderan način.
Prva kolaboracija na albumu dolazi u obliku (Drop Dead) Beautiful na kojem ćete čuti Sabi, dosad anonimnog i irelevantnog hibrida Ke$he i amaterskih reperica loših rima. Dotična pjesma ujedno je i najgore što ćete na albumu čuti, a osim Sabi, kvari ju i loš refren i doslovno katastrofalan tekst. Druga kolaboracija je ponešto bolja Big Fat Bass. Produkcija Will.I.Am-a na pjesmi je odlična, no kvari ju njegovo gostovanje i, dakako, tekst, koji je zapravo ponavljanje dvije rečenice u pet minuta. I koliko god moglo biti simpatično slušati Britney kako smiješnim naglaskom uzvikuje: „It's gettin' bigga, the bass is gettin' bigga!“, toliko zapravo pjesma odiše zadahom nekvalitete Black Eyed Peasa.
Dvije najjače pjesme na albumu su one koje nikad neće biti ni uzete u obzir za singlove, a obje su produkt Bloodshy&Avanta. Prva je How I Roll, jedna od najzanimljivijih pjesama u Britneynoj karijeri. U inovativnu Trance produkciju ukomponirano je obilje zanimljivih vokalnih sampleova, a refren je neobičan, poseban i jednostavno zadivljujuć. Druga je Trip To Your Heart, pjesma lijepog (no ipak pomalo patetičnog) teksta i još jačih Trance elemenata nego prethodnica, a ambijentom podsjeća na neke od Britneynih najboljih prijašnjih pjesama, Heaven On Earth i Unusual You.
Ostale dvije pjesme (Gasoline i Trouble For Me) nisu loše, no ne predstavljaju bitne trenutke za album koji bi funkcionirao jednako dobro i da njih nema. Femme Fatale vas, unatoč pojedinim greškama, neće ostaviti ravnodušnima i ostat će album u Britneynoj karijeri kojem ćete se uvijek ponovno vraćati. Ovaj album zapravo zvuči kao sestra Blackouta s nekoliko ključnih razlika (Svjetlina u generali (od imidža i covera do samog zvuka) u odnosu na tamu Blackouta), ali postoji tu i dodirna točka, a to je izvrsna produkcija. Danas je, u Pop glazbi, teško naći album na kojem je produkcija zapravo kvalitetna, tako da mislim da nema smisla u pokopavanju ovog albuma stavljajući ga pokraj Ray Of Lighta, In The Zonea, Strippeda i ostalih važnih Pop albuma s dušom u zadnjih 15ak godina. Ljudi koji to rade trebali bi se naučiti cijeniti ono što nam pruža jedan Femme Fatale u odnosu na ostatak Pop albuma današnjice. Kad je Britney bila nešto drugo, a ne osoba koja ljude poziva na zabavu? Tako da - kad je zabava, neka je bar kvalitetna, a ne iritantna. A Femme Fatale izvor je kvalitetne zabave.

4/5

Track pick: How I Roll, Trip To Your Heart, Seal It With A Kiss

Lady GaGa svoj treći album najavljuje istoimenim singlom. Promocija poruke singla i singla samog traje već mjesecima, GaGa je ime singla/albuma tetovirala na svoje tijelo, tekst pjesme leakan je preko desetak stranica, opisivan je od strane njenog menadžmenta i nje same kao glazbena revolucija, budućnost pop glazbe, himna generacije i slično. Čak i ljudi koji ne pripadaju u kategoriju "Little Monsters" željno su iščekivali ovaj singl da vide koliko potvrđuje GaGine bajne opise.
Što smo dobili? Sigurno ne ništa od epiteta pridavanih pjesmi prije njenog izlaska. Ipak, to nije spriječilo ljude da potpuno polude za ovim singlom te je tako u pet dana prodan u preko milijun primjeraka, oborio je sve rekorde koje je prije par tjedana postavila Britney Spears singlom Hold It Against Me, a i debitirao je na vrhu Billboardove Hot 100 ljestvice kao tisućiti no.1. Pjesma je izvedena i na Grammyima (Definitivno ne tako ikoničan nastup), a uskoro će i spot doživjeti premijeru.
Međutim, stavite sa strane početno razočarenje i zanemarite sve što ste čuli o pjesmi. Poslušajte ju sad opet bez predrasuda koje ste imali prije njenog izlaska. Nije uopće loša, zar ne?
U tome i jest stvar. Born This Way zvučat će vam loše na prvo slušanje samo zato što GaGa nije bila sposobna dati ono što je opisivala. Jednostavno je najavila ovu pjesmu kao nešto što ona nije. A ono što je? Za početak, produkcija je odlična. Zvuči kao Pop 80'ih (tu dolaze kritike da je pjesma samo besramna kopija Madonnine Express Yourself), no s modernim prizvukom. Vokalno, GaGa pokazuje zašto samu sebe smatra jednom od najboljih vokalistica u Pop glazbi danas. Refren je ipak malo previše ubrzan za moralnu poruku koju sadržava, a breakdown je gotovo pa identičan breakdownu na Dance In The Dark, napravljen je jednakim produkcijskim efektima i sličnog je tempa. U generali, ovo je jedna od rijetkih GaGinih pjesama koje zvuče baš vedro, a ne mračno. U mozak dolaze Eh Eh (Nothing Else I Can Say) i Summerboy, no sa misteriozno-zanimljivom produkcijom Fernanda Garibaya.
Glazbena revolucija? Ne. Pomak u pozitivnom smjeru? Pa ni to baš nije vidljivo. Odlična Dance pjesma? Svakako.
Tako da... Just dance, gonna be okay!

4/5

Iako je vodeći singl sa sedmog studijskog albuma pop princeze Britney Spears eksplodirao još prije nekoliko tjedana (Ako ćemo točnije, na sam dan izdanja kad je dosegao vrh iTunesa u 17 zemalja), naša recenzija ipak malo kasni. Nemamo inače običaj praviti zasebne postove za singlove, čak ni ako je riječ o comeback singlovima, no ovaj put radimo iznimku iz više razloga. Jedan od njih je taj što album Circus u Britneynoj diskografiji ne računamo kao relevantan album, a The Singles Collection i odvratan singl 3 pokušavamo izbrisati iz pamćenja, tako da bismo mogli reći da je ovo njen prvi pravi comeback singl od 2007. kad je i nas i vas osvojio odličan Gimme More.
Sveprisutni duo današnje pop glazbe (Max Martin i Dr. Luke) pobrinuo se i za produkciju i za tekst ove pjesme. U zadnje vrijeme već je moguće prepoznati njihov prizvuk na aktualnim singlovima, pa i popriličnom broju onih u zadnjih godinu dana (Raise Your Glass, Teenage Dream, Blow, California Gurls, Fucking Perfect), a tako su postali vrlo monotoni i generički, u većini slučajeva nam idu na živce te nam je tako osobno pao entuzijazam kad smo vidjeli da su producirali i Hold It Against Me. Sve dok zapravo nismo čuli pjesmu.
Hold It Against Me uopće ne zvuči kao da su je producirali ljudi koji jesu. Sjećate li se kad ste čuli singl XXXO od M.I.A. i pomislili kako bi to bio savršen novi zvuk za Britney Spears? Hold It Against Me zvuči čak i bolje. I ako je ovo primjer zvuka Britneynog sedmog studijskog albuma, onda se ona opasno približila tome da nadmaši čak i sam Blackout.
Iako poprilično slab s tekstovne strane, Hold It Against Me zvukovno potpuno nadmašuje vlastite nedostatke. Jer nije ovo onaj Max Martin/Dr. Luke iritantan zvuk. Hold It Against Me ima elemente Trancea i Ravea, pulsirajući ritam i vrlo interesantan refren koji više zvuči kao prijelaz. U trenutku kad bi mogao eksplodirati u nešto što će vam biti u glavi danima (tipa Poker Face od Lady GaGe ili TiK ToK od Ke$he), jednostavno se vrati natrag na strofu. Izostavljanje pravog refrena uvjetovalo je to da pjesma nije jednako dobra u svakom svom dijelu, ali kao cjelina je zbog toga skoro pa nenadmašna. Nakon drugog refrena pjesma postaje inovativan Dubstep vrtlog u kojem se čuje jeka stihova koje ste otprije čuli, nakon čega slijedi refren potpomognut jakim sintesajzerima koji zvuči kao ispunjenje onog build-up-a koji zapravo čini ostatak pjesme. Negdje sam pročitao da cijela pjesma zvuči kao seks, a breakdown i zadnji refren u tome simboliziraju orgazam. Koliko god vam smiješno ovo može biti, poprilično je točno.
No u čemu je još veliko značenje ovog singla? U tome što ga izvodi Britney Spears. I umjesto da opet izbaci nešto loše i nekvalitetno što će postati hit na radiju (kao Womanizer, If U Seek Amy, Circus ili 3), izbacila je pjesmu inovativnog zvuka za mainstream pop glazbu koja je zvukovno čak i mjestimično riskantna. Zbog njenog utjecaja, pjesma je ipak postala hit te se tako nadamo da će uslijediti još pop singlova koji će ukomponirati zanimljive elemente drugih žanrova kao što je to Britney hrabro napravila ovim singlom.

4/5

ADELE - 21


Drugi studijski album jednog od najljepših vokala britanske glazbene scene nazvan je 21, čime tematski slijedi prvi album koji se zvao 19 (Oba u skladu s Adeleinim godinama), a najavljen snažnim singlom Rolling In The Deep koji ste vjerojatno već imali priliku čuti. Dok je 19 bio solidan album gdje je rijetko koja pjesma dostizala singlove Chasing Pavements i Hometown Glory, 21 zvuči ujednačenije. Već spomenutim singlom album započinje, a nastavlja se potencijalnim hitom Rumor Has It, koji zvuči kao savršena fuzija današnjeg Rocka i nekadašnjeg Soula. Slijedi Turning Tables, jedna od najboljih balada u Adeleinoj karijeri, pjesma predivnog refrena i vrhunskog teksta. Don't You Remember zvukovno podsjeća na Amy Winehouse, i ima tipičan zvuk Soul balada 60'ih i 70'ih, a osvetnička Set Fire To The Rain ima jak orkestralan refren epskih proporcija. Nakon prvih pet pjesama, slijede R&B-asta He Won't Go, klasični odlični gospel u Take It All i I'll Be Waiting (posljednja zvuči kao da joj nije mjesto na albumu), a tu je zamjetljiv manji pad u odnosu na prve pjesme. Iako slušljive i manjeviše vrlo dobre, ne dostižu ono što ste čuli na početku albuma. No nakon toga se stvari vraćaju na svoje mjesto - One And Only je nešto kao By Your Side od Sade, prelijepa jesma savršena za vjenčanja, a Lovesong, cover od grupe The Cure, unosi albumu neku lijepu svježinu i prekida onu snažnu Soul dinamičnost koja prevladava na ostatku albuma. U trenutku kad dođe zadnja pjesma, Someone Like You, dirljiva i gorka balada, vjerojatno ćete već odavno primijetiti kolika je kvaliteta ovog albuma. Someone Like You je jedna od najboljih balada u zadnjih par godina. Tuga koju Adele unosi u pjesmu svaki put kad pusti glas, lijepa i jednostavna instrumentalizacija i taj depresivan ambijent pjesme... Nešto stvarno nezamjenjivo.
Kad govorimo o Adele, komercijalan je uspjeh nebitan, ali i neupitan, jer je njen utjecaj u Britaniji velik. 21 iznjedrit će još nekoliko kvalitetnih singlova koji će odlično proći u njenoj domovini, a čut ćete i velik broj natjecatelja X-Factora kako izvode njene pjesme u narednim godinama. Potpuno zasluženo, ako smijem nadodati. 21 je iskrena preporuka i u svom ranom izlasku zasad stoji kao najbolji album 2011. godine. Ne sumnjam da će ga mnogi albumi ove godine nadmašiti, no mislim da će i na kraju godine imati mjesto na listi najboljih albuma.

Ocjena: 4.8
Best tracks: Someone Like You, Turning Tables, Don't You Remember

ELLIE GOULDING - BRIGHT LIGHTS


Reizdanje Ellienog vrlo dobrog albuma Lights donosi 7 novih pjesama koje su uglavnom plesnije od onih na debutu i samo još više istražuju granice njenog glazbenog izričaja i potvrđuju da je ona relevantna izvođačica koja je tu da ostane. Prvi joj je album bio poprilično zanimljiv zvukovno, no prekratak i s nekoliko promašaja. Na pjesmama s reizdanja Ellie zvuči sigurnije, snažnije i nelimitirano žanrovima. Divno je koliko eksperimentira u svojim pjesmama, vokal joj zvuči bolje, a kad slušate pjesme, možete već lagano reći da je to tipičan Ellie Goulding zvuk, njena glazba i njena osobnost. Slušanje albuma Lights u kompletu s ovih 7 pjesama predstavlja skoro pa savršen album od 17 odličnih Pop pjesama koje vas sigurno neće ostaviti ravnodušnima. Human je Ambientalni Dabce-Pop vrhunske kvalitete, Little Dreams je eterična dreamy pjesma unikatna u Ellienoj diskografiji, Home zaziva duhove britanskog Folka, Lights i Believe Me su tipičan Ellie Goulding electropop, a Your Song je vrlo emotivan, za Ellie dosad čak zvukovno netipičan, cover klasika Eltona Johna. Dakako, ne smijemo zaboraviti i jake trenutke s prvog albuma, kao što su Starry Eyed, Your Biggest Mistake, Wish I Stayed, This Love ili The Writer. Ellie Goulding više nije velika glazbena nada, sad je samostalna glazbena zvijezda.

Ocjena (Bright Lights): 4
Ocjena (Lights + Bright Lights): 4.7
Best tracks (Bright Lights): Human, Little Dreams, Believe Me
Best tracks (Lights): Starry Eyed, Your Biggest Mistake, Wish I Stayed

20. CONGRATULATIONS

19. VOLUSPA

18.NO BOYS ALLOWED

17. GREY OCEANS

16. MAYA

15.THANK ME LATER

14. LOUD

13. TEFLON DON

12. CRAZY FOR YOU

11. BODY TALK

10. FLESH TONE

09. PINK FRIDAY

08. MY BEST FRIEND IS YOU

07. RECOVERY

06. WE ARE BORN

05. MY BEAUTIFUL DARK TWISTED FANTASY

04. THE ARCHANDROID (SUITES II & III OF IV)

03. BIONIC

02. HEAD FIRST

01. MAN ON THE MOON II: THE LEGEND OF MR. RAGER



REVIEWS:
PART 1 (20-16)
PART 2 (15-11)
PART 3 (10-06)
PART 4 (05-01)

Svim čitateljima bloga želimo sretnu i uspješnu 2011. godinu!

05. KANYE WEST - MY BEAUTIFUL DARK TWISTED FANTASY



Naša recenzija ovog albuma nije bila toliko pozitivno nastrojena jer je možda bila malo preuranjena. Trebalo nam je par slušanja više da otkrijemo pravu kvalitetu ovog albuma. I dalje ga ne smatramo najboljim Kanyeovim albumom, no ipak... Ma zapravo, smatramo ga. Zašto ne? Pa ovako raznolik, dobro produciran, tekstovno izvrstan album nadmašuje svaki njegov prijašnji. I iako je tu par nepotrebnih stvari (opet ponavljam – nije svaka pjesma morala imati 10 gostiju i 10 minuta trajanja), u cijelosti je album vrlo odličan. Elektronska devetominutna balada Runaway, zlokobni metal na Hell Of A Life, tužna piano balada Blame Game, epski pop singl All Of The Lights, soulasta Devil In A New Dress, alternativna rock politička pjesma Gorgeous, tribalna Lost In The World s Bonom Iverom... Da, mislim da imamo jedan od najboljih Hip Hop albuma u zadnjih... puno godina.
KEY TRACK - All Of The Lights

04. JANELLE MONAE - THE ARCHANDROID (SUITES II AND III OF IV)



Evo nam i Janelle Monae. Možda je njeno remek djelo flopnulo, no našlo se na svakoj relevantnoj ljestvici najboljih albuma godine, i to s punim pravom. Ovaj album nije samo album. Ovo je film. Ovo je, osim glazbenog, i vizualni doživljaj. Ovaj album teatralan je, epskih proporcija, dinamičan, predivan, živ. Na ovom je albumu valjda svaki mogući žanr, a Janellein prelijep vokal slobodno i nesputano leti preko fantastičnih glazbenih pejzaža koje kreiraju mnogobrojni instrumenti i zvukovni efekti. Koncept albuma je prezanimljiv, kao i sama Janelle. Godinama se nije u R&B glazbi pojavila ovako kreativna i originalna izvođačica. I dok gledate R&B pjevače kako kreću u Dance (Usher, Kelly Rowland) ili one dozlaboga dosadne koji konstantno recikliraju isti zvuk (Monica, The-Dream), osvježavajuće je imati jednu Janelle Monae koja će ovakvim pjesmama unijeti život u R&B industriju.
KEY TRACK - Mushrooms & Roses

03. CHRISTINA AGUILERA - BIONIC



Titulu najvećeg flopa ove godine jednoglasno je dobio Bionic Christine Aguilere. I komercijalno, i od publike i od kritike. Šteta. Razumijem ja da su svi očekivali još jedan Stripped, nakon što je mnoge razočarao odlični Back To Basics, ali mislim da nitko nije očekivao da će jedna od najboljih vokalistica pop glazbe imati problema s comebackom. No eto, prevarili smo se. Bionic nije savršen album i svatko tko kaže suprotno je deluzionalan i zaslijepljen. Ali nešto moramo priznati – inovativnost, kreativnost, veliku kvalitetu glazbe, blendanje različitih žanrova u jednu finu, skladnu i tečnu cjelinu. U čak dvadesetak pjesama, Christina je uspješno ukomponirala elemente elektronike, soula, dream popa, dancehalla, reggaetona i R&Ba u tradicionalni Pop zvuk. I svakako tu ima pjesama koje nisu trebale biti na albumu (I Hate Boys, Vanity). No Christina je ovako visoko na našoj ljestvici (čak i iznad nekih albuma na kojima nema nijedne loše pjesme) upravo zbog te glazbene kreativnosti kakvu malo tko u pop glazbi danas posjeduje, privlačnosti i kvaliteti pojedinih pjesama koje nadmašuju većinu pop pjesama ove godine. Različiti producenti uvjetovali su šarolik zvuk albuma, a posebno su se u tome istaknuli John Hill, Switch, Ladytron i Sia, čije prelijepe balade čine ono što i Christina naziva „srcem“ ovog albuma. Christina dominira svakom pjesmom, a ovaj album ju samo potvrđuje kao jednu od danas najboljih pop zvijezda.
KEY TRACK - Little Dreamer

02. GOLDFRAPP - HEAD FIRST



Alison Goldfrapp u oblacima na coveru ovog divnog albuma također opisuje i zvuk ovog albuma. Britanski duo Goldfrapp oduvijek je bio poznat po tako vizualnoj glazbi da je ona znala zazvučati nerealno, kao da nije s ovog svijeta. Primjer za to na ovom albumu imate u vidu svemirske odiseje u Voicething, jednom od najljepših instrumentala koje sam ikad čuo. No u globali, album je throwback 80's popu zvuku. Da ne protumačite pogrešno - glazba nema elemente Pop glazbe osamdesetih, ovaj album je čitava rekreacija tog doba glazbe. Tekstovi variraju od svjetovnih (Alive, Believer), pa sve do onih apstraktnih („Running through the coral castle walls/Neon wrapped around your China horns“). I predivno zvuči što ove pjesme mogu stajati rame uz rame hitovima osamdesetih. Rocket, I Wanna Life, Head First, Alive i Believer su primjeri za to, no oni posebno zanimljivi trenutci albuma dolaze u obliku alternativnijih pjesama - Hunt svojom tamom i osvetničkim uzdasima odudara od jarkih i šarenih boja ostatka albuma, a epsko putovanje kroz svijet snova na Dreaming, iako zadržava taj sentiment albuma, ipak zvuči daleko drugačije od ostalih pjesama. Album je vrlo tečan te predstavlja pravo sanjarsko iskustvo slušatelju, a ipak će uvijek biti dovoljno uptempo da zadovolji i ljubitelje plesne glazbe. Najbolji pop album ove godine.
KEY TRACK - Dreaming

01. KID CUDI - MAN ON THE MOON II: THE LEGEND OF MR. RAGER



O Kid Cudievom liku i djelu čuli ste puno, pa ću se u ovoj kratkoj recenziji osvrnuti na glazbu samu. Priča drugog dijela Man On The Moon trilogije prati mladog Hip-Hop glazbenika kako od vrhunca života dolazi na dno, upada u pakao droge, alkohola, seksa, besanog noćnog života u grijehu, nakon čega se obračunava sa svojim demonima i nastavlja sa životom i uči se nositi s posljedicama. Album je uzbudljiv, opuštajuć, jeziv, introspektivan i neopisivo tužan. I uz sve to jednostavno predivan. Od pjesama posebno vrijednih spomena, tu su dinamičan opener Scott Mescudi Vs. The World, zatim inovativna Trapped In My Mind, perverzno-jezive Wild'n Cuz I'm Young i The Mood, postapokaliptično-industrijalna The End i najunikatnija pjesma o marihuani ikad - Marijuana. Zatim je tu i kolaboracija sa Cageom i St. Vincent na Maniac, jednom od Cudievih zvukovno najzanimljivijih pjesama te Ghost!, psihodelična i vrlo melankolična pjesma koja opisuje Cudiev put od vrha do dna i nazad, prelijepa pjesma koja poručuje da sve ima svoju cijenu. Svoj vrhunac album dostiže u naslovnoj pjesmi, Mr. Rager, gdje Cudi preko sanjivog instrumentala i prebiranja po električnoj gitari s puno strasti i tuge u glasu pjeva o želji za slobodom i srećom. Čak iako niste prošli kroz pakao droge, s većinom ćete se tema ovdje moći poistovjetiti jer ove pjesme imaju univerzalnu poruku. Iako uvijek iza Kanyea, uvijek u drugom planu, Cudia mi je lakše nazvati glasom generacije jer progovara s toliko emocija o problemima u životu da zvuči kao da vam je prijatelj pun iskustva koji vam ne želi pametovati nego jednostavno ispričati svoju priču. Priču koju ćete slušati uvijek iznova i iznova.
KEY TRACKS
- Mr. Rager
- Ghost!
- Maniac

10. KELIS - FLESH TONE



Tko bi rekao da će najbolji Dance/House/Techno album 2010. godine izdati jedna od nekad najpopularnijih R&B pjevačica na sceni? Dobro, danas biste vjerojatno rekli da su šanse za takvo sasvim solidne, gledajući na Kelly Rowland, Ushera i slične. No razlika između njih i Kelis je to što svi imaju glazbu rađenu po istoj šabloni, identične produkcije i tekstove, dok je Kelis svoja, postavlja vlastite trendove i radi kvalitetnu, pravu Dance glazbu (ne razvodnjeni Dance Pop) sa značenjem. U plesnu pozadinu albuma ubačene su njene osobne priče o ovisnosti, gubitku ljubavi, manjku samopouzdanja, hrabrosti, slobodi, budućnosti i novootkrivenoj sreći u novorođenom sinu. 9 pjesama albuma teče bez ikakvih problema, a himničnost ovakve vrste odavno nije odzvanjala u Dance hitovima. Šteta neuspjeha ovako maestralnog albuma pokraj takve gamadi koja terorizira Dance ljestvice.
KEY TRACK - 22nd Century

09. NICKI MINAJ - PINK FRIDAY



Pink Friday, unatoč svom nazivu, nije ograničen na jednu boju. Album je uistinu raznolik, bogat zvukovima i Nickinim različitim načinima interpretacije. Kao cjelina drži se uistinu izvrsno, a potencijalnih singlova je mnogo. Mislim da se dugo nije pojavila ženska Hip Hop izvođačica čiji je album osoban, no ipak ima mainstream prizvuk koji nam daje nade da bi ženski rap konačno mogao imati šanse da po popularnosti jednom bude izjednačen s onim muškim. Nicki je izvrsna reperica, a uz to i vrlo dobra pjevačica, nije limitirana na jedan žanr i vrlo je verzatilna, a njen debut album je pravo malo remek djelo Hip Hopa zadnjih nekoliko godina. Moment 4 Life, Blazin', Save Me, Right Thru Me, Roman's Revenge, I'm The Best i Last Chance samo su neki od primjera za takvo što, a njih je zapravo pun album.
KEY TRACK - Blazin'

08. KATE NASH - MY BEST FRIEND IS YOU



Dok je prvi album Kate Nash, Made Of Bricks, bio hvaljen od strane publike, ovaj je šikaniran u jednakoj mjeri. Zašto? Ne znam. My Best Friend Is You je apsolutno jednako dobar kao i Made Of Bricks. Nedostaje tu nekih pjesama jačine Mouthwash, Foundations ili Birds, no bolje teče i nema nekih većih propusta u pjesmama kakvi su se na prvom albumu znali dogoditi. Ovo je jednostavno tipična Kate Nash i glazba koja ju odvaja od glazbe milijuna pop pjevačica koje pokušavaju imati sličan zvuk. U Kate je jednostavno taj neki njen mladenački šarm, osobnost i zadivljujući talent za pisanje tekstova zbog čega ju smatram unikatom u današnjoj industriji, a njen drugi album jednim od najboljih Indie albuma ove godine.
KEY TRACK - Later On

07. EMINEM - RECOVERY



Iako su nam mediji zgadili Not Afraid i Love The Way You Lie, i dan danas znamo zavrtjeti Recovery jer je na njemu još pregršt dobrih pjesama. Eminem je na svakom albumu imao par promašaja (Na ovom je to slučaj sa So Bad i On Fire) i nikad nije uspio postići onu savršenu tečnost koja čini album kao cjelinu pravim iskustvom za slušanje. Međutim, dovoljno je jednom poslušati No Love, Space Bound, Going Through Changes, 25 To Life ili Talkin' 2 Myself da vam bude jasno zašto je ovaj album tako visoko na našoj ljestvici. Već nakon par slušanja, shvatit ćete - Ovaj album nikad nije trebao biti savršen, a njegovi jaki trenutci bacaju one slabe u zaborav. Eminem je oduvijek toliko poseban upravo u toj svojoj imperfekciji. Umjesto želje za boljim i tečnijim albumom (a kod mnogih fanova i manje komercijalnim), ovaj će album u vama vrlo lako pobuditi emocije kakve je Eminem i htio pobuditi u vama, jednostavno će vas natjerati da se fokusirate na one izvanredne trenutke, zaboravljajući pritom one loše. A to je nešto što ne može svaki izvođač.
KEY TRACK - Space Bound

06. SIA - WE ARE BORN



We Are Born četvrti je studijski album australske pjevačice Sie, a donosi većinom, za Siu dosad neistraženi, Dance prizvuk. Sia se odlično snalazi u eksperimentiranju sa stvarima koje nikad prije nisu bile zastupljene u njenoj glazbi, što se najbolje očituje na Bring Night ili singlu Clap Your Hands. Lijepo je i što balade, nisu stradale od fokusiranosti na uptempo stvari, pa tako imamo divan cover Madonninog klasika, Oh Father, kao i soulastu Be Good To Me ili Cloud, pjesma na kojoj Siin zavidni vokal sjaji u punom svjetlu. We Are Born je zabavan kad vam to treba, no i značajan, dubok i osoban album koji će vas oraspoložiti u trenutcima potrebe. Jedan od albuma koje je uvijek lijepo imati na svojoj playlisti.
KEY TRACK - Never Gonna Leave Me

15. DRAKE - THANK ME LATER



Drake je super. I možda su on i Nicki poprilično silovali top ljestvice ove godine (bilo vlastitim hitovima, bilo gostovanjima na 90% ovogodišnjih albuma), no ne može se reći da nemaju talenta. Drake je odličan reper, dobro i pjeva, a pjesme su jednostavno kvalitetne i vrlo raznolike. Ima tu i R&Ba i Hip Hopa, i elektronike, pa malo oldskoola, malo popa, malo zanimljivih sampleova (Aaliyah na Unforgettable), odlične produkcije (The-Dream, Swizz Beatz, Kanye West) i popriličan broj talentiranih gostiju (Alicia Keys, Jay-Z, Mary J. Blige, Lil' Wayne...) koji upotpunjuju ovaj tečan i vrlo dobar album.
KEY TRACK - Unforgettable

14. RIHANNA - LOUD



Rihanna je u samo par godina na sceni postigla uspjehe nezamislivih proporcija, isprobala milijune različitih imidža, a sukladno njima mijenjala se i njena glazba. Ne samo što je napravila pjesme koje su postale uzori mnogim izvođačima poslije nje, nego ih je, uz to, sve nadmašila kvalitetom. Loud je njen peti studijski uradak, a predstavlja divan miks svih Rihanna faza koje smo vidjeli prije, a trenutci poput Complicated, Cheers (Drink To That), Skin, Fading, Only Girl (In The World) i jednog od najboljih singlova godine, What's My Name, samo pokazuju tu njenu divnu verzatilnost i istraživanje svih žanrova, a istovremeno zadržavaju njenu autentičnost. Rihanna bi za par desetaka godina mogla biti zapamćena kao jedna od bitnijih pop zvijezda, a ne kao ona koja je došla i otišla, što se u početku smatralo.
KEY TRACK - What's My Name?

13. RICK ROSS - TEFLON DON



Teflon Don četvrti je album Rick Rossa, jednog od naših najdražih repera. I iako su to većinski tipične teme za rap (bogat i lagodan život), Rick je stvarno unikat u industriji. Njegova glazba je toliko bogata da vam slušanjem jednostavno daje dojam kao da se i sami vozite u skupom autu, brojite novac, pijete šampanjac i nalazite se na vrhu svijeta. Tu je orkestar, tu su sampleovi, tu je produkcijska ispoliranost do maksimuma, tu su gosti (Erykah Badu, Raphael Saadiq, John Legend, Cee-Lo Green, Jay-Z, Chrisette Michelle...), tu je sve potrebno za jedan dobar Hip Hop album. Tu su i prelijepe emocionalne pjesme (Tears Of Joy, All The Money In The World) koje prikazuju Rossa u situacijama shvatljivijima nama, običnim smrtnicima. Naljepše ga je slušati na plaži, tako da ga obavezno stavite na playlistu za iduće ljeto, ukoliko nije bio na ovogodišnjoj.
KEY TRACK - Aston Martin Music

12. BEST COAST - CRAZY FOR YOU



Dok je većina publike silovala California Gurls, All The Lovers i Love The Way You Lie ovog ljeta, ja sam osobno uživao u ovoj Indie Rock grupi i njihovom debitantskom albumu, koji zvuči kao... Kao ljeto. Primijetit ćete veliki utjecaj The Beach Boysa, a lijepi glas pjevačice Bethany Cosentino vodi vas kroz ovaj polusatni album koji je toliko zabavan da bi mogao biti jedina stvar koju ćete slušati cijelo ljeto. Tekstovna repetitivnost je lako zamjetna, no još lakše oprostiva jer je ovo najbolji mogući oblik zabavne surf pop glazbe. I došao je trenutak da odaberem ključnu pjesmu za ovaj album, a toliko mi je teško odlučiti se između 5-6 pjesama, tako da mi vas je lakše uputiti da si skinete cijeli album.
KEY TRACK - Crazy For You

11. ROBYN - BODY TALK (PT.1/PT.2/PT.3)



Ovo bi mogla biti posebna kategorija naše liste jer Robyn ovo mjesto nije zaslužila Body Talk albumom nego Body Talk trilogijom. Dakle, ovo jedno mjesto ona zauzima sa svoja tri mini-albuma, budući da su sva tri podjednake kvalitete tako da se nismo mogli odlučiti za jedan dio, a ni za cijeli album, kojem fali nekoliko ključnih pjesama. Pa zašto onda nemati sve na ovoj listi? I odakle da počnem? Fembot, Dancing On My Own, Cry When You Get Older, U Should Know Better, Hang With Me, Criminal Intent, Call Your Girlfriend, Time Machine, Indestructible… Dobre pjesme počinju kad upalite ova tri EPa zaredom i traju sve do kraja, a problema uistinu nema za jedno uho koje ne cjepidlači. Jedna vrsta savršene Electropop glazbe. Body Talk trilogija u 2010. godini (a i na našoj ljestvici) stoji čvrsto i uspravno kao dokaz da još uvijek postoji Pop glazba čiji je rok trajanja dulji od prosječne paštete kakvu vam serviraju sve hit mašine Dr. Lukea.
KEY TRACKS
- Cry When You Get Older
- Call Your Girlfriend
- Hang With Me

20. MGMT - CONGRATULATIONS


MGMT su svoj drugi album objavili bez singlova, što je uvjetovalo komercijalni neuspjeh i želju njihove izdavačke kuće da idući album bude više komercijalan, u stilu singlova sa albuma prethodnika. To, dakako, ne znači da je Congratulations loš album. Dapače, izvrstan je i daleko bolji od prvijenca. Kao cjelina funkcionira odlično, pjesme su originalne (Siberian Breaks), zabavne (Flash Delirium), emotivne (Congratulations), a zvukovno su na razini koja je u potpunosti shvatljiva vjerojatno samo članovima grupe.
KEY TRACK - Congratulations

19. THE GOLDEN FILTER - VOLUSPA


Ne znam kad je zadnji put izašao ovako dobar i mračan amijentalni disco album. The Golden Filter je jedna od onih grupa na koje naletite sasvim slučajno (u mom slučaju je to bilo praćenje Iamamiwhoami kampanje), ali vas potpuno iznenadi njihova glazba, a zbog ogromnog manjka popularnosti se iznenadite kad na kraju godine ne vidite ime ovog albuma čak ni na ljestvicama koje se specijaliziraju za alternativnu glazbu. Međutim, Voluspa je svoje mjesto na našoj listi najboljih albuma uistinu zaslužio, a nadamo se da karijera ovog odličnog dueta neće ostati samo na jednom albumu.
KEY TRACK - The Underdogs

18. KERI HILSON - NO BOYS ALLOWED


Na ovoj točki više nema nikakve sumnje da Ciara više nije konkurentica Keri Hilson (Da, njihov sukob još uvijek je aktualan). I dok je Ciara svojim užasnim zadnjim albumom zaključila svoju glazbenu karijeru, Keri se dokazala kao relevantni solo izvođač. Uspjeh to možda ne govori još uvijek, no glazbeno možete bez sumnje zaključiti navedeno. Možda ovdje nije sve 100% Keri (Lose Control je svoje mjesto mogla pronaći na Loudu) što objašnjava činjenica da je ona, inače vrstan tekstopisac i dio producentskog tima, sudjelovala samo na 5 pjesama. No Keri se više uistinu ne mora dokazivati nikome jer je ovo i više nego dobar drugi album, pun zabavnih i zanimljivih club bangera, a također i vrlo lijepih osobnih balada.
KEY TRACK - Toy Soldier

17. COCOROSIE - GREY OCEANS


Bianca i Sierra Casady svojim petim studijskim albumom donose još ludog eksperimentiranja u svoj glazbeni repertoar i samo potvrđuju zašto su smatrane jednima od najoriginalnijih izvođačica današnjice. Iako je ta originalnost u njihovim počecima zna nekad dovesti do neslušljivosti same glazbe, na ovom albumu takvih problema nema. Od piano balada kao Grey Oceans, do mračnih trenutaka kao Gallows i Trinity's Crying, pa sve do orijentalnog prizvuka u Smokey Taboo, album je ispunjen kompliciranom, no predivnom i vrlo inovativnom glazbom.
KEY TRACK - Smokey Taboo

16. M.I.A. - MAYA


M.I.A. je oduvijek bila među najkvalitetnijim izvođačicama u industriji, a glazba na njenom trećem studijskom albumu to pokazuje bolje nego oba prethodnika. Jer ovdje je još više nenormalnih sampleova, još više impresivnih tekstova, album je još glasniji i još lakše izaziva migrenu nego prethodnici. No upravo zato ju i volimo. Sunčana It Takes A Muscle, pomalo tužna It Iz What It Iz, agresivna Steppin' Up, psihodelične Space i Caps Lock te tekstovno fantastična Lovalot nešto su što ne možete samo tako opisati nego jednostavno morate čuti.
KEY TRACK - It Takes A Muscle

Već na samoj tracklisti Ciarinog četvrtog studijskog albuma možete primijetiti njenu oskudnu pismenost, tu je također i konstantno ponavljanje fraza koje reciklira već godinama („Turn it up“ na svakoj drugoj pjesmi), a uvjeravam vas da ni glazbeno ovaj album nije ništa obrazovaniji ni bogatiji. Tu je pokoji (fail) pokušaj spašavanja albuma gostima (Turn It Up s Usherom u maniri njegovih novijih stvari) ili produkcijom koja reciklira The-Dreamov klasičan radio-friendly zvuk (Speechless i You Can Get It), no na albumu nema ništa što će održati one ostatke Ciarine karijere na životu. Ciari fali ona ključna supstanca za uistinu dobar album, a to je identitet (ukoliko ga ima, toliko je antipatičan da vas ne može zadržati uz neku svoju pjesmu dulje vrijeme). + Interpretacije su joj (malo reći) užasne, slabe, nerijetko iritantne i naporne, a dok ju slušate kako recitira o kojekakvim glupostima, doći će vam uglavnom da pritisnete skip, kao što je slušaj sa odvratnoj Girls Get Your Money, degutantnoj Wants For Dinner ili napornoj Yeah I Know, u kojoj će vam doći par puta da na njene „Yeah, I know you want me“ odgovorite sa glasnim smijehom i prebacivanjem na iduću pjesmu. Tu je također i Speechless, s refrenom na kojem Ciarin glas drhti kao želatina i iritantno vam pleše po živcima, a i dosadna I Run It, čijih vam 5 jednoličnih minuta daje osjećaj kao da pjesma traje satima. Refreni se uglavnom sastoje od samo jedne, najviše dvije rečenice, tj. ponavljanja naziva pjesme. Wow originalnosti i kreativnosti. Ipak, tu je par dobrih trenutaka – Ride je dobra, Gimmie That koliko-toliko zanimljiva, Turn It Up dobra za ples, Heavy Rotation u maniri njenih Fantasy Ride stvari, dakle - dobra, a može se poslušati i zanimljivi iTunes bonus Listen To My Song, iako u cijelosti zvuči kao demo, nedovršena pjesma. To je sve. Jedan uistinu glup, loš, bezličan, iritantan i jeftin album bez ikakve svrhe, koncepta ili razloga egzistencije čini ne tako divnu codu na Ciarinu mrtvu karijeru, no eto, bar se nećemo mučiti slušanjem idućeg albuma jer ga, na našu veliku sreću, neće biti. A sad obrišite ovo smeće i prijavite svaki link kojim se može skiniti da ne napravite opet istu grešku koju ste napravili kad ste ga prvi put downloadirali.

Ocjena: 1.8
Best tracks: Ride, Gimmie That, Heavy Rotation



Iako bi se po nazivu moglo naslutiti da se radi o jeftinom albumu prepunom lezbijskih himni, drugi studijski album Keri Hilson nije onakav kakva je vizija koja vam se pojavila u mozgu nakon što ste vidjeli naziv ili cover. Radi se o poprilično solidnom albumu najavljenom flop lead singlom Breaking Point i drugim singlom Pretty Girl Rock koji se trenutno, polako, ali sigurno, penje po Billboardu, a nedavno ste mogli vidjeti i „kontroverzni“ spot za pjesmu The Way You Love Me. Malo je iritantne kontradiktornosti na ovom albumu - Na Breaking Point Keri je teška feministica, a na The Way You Love Me gura međunožje u svim smjerovima i vrišti „Fuck me, fuck me!“. Iako ona ima vlastitu filozofiju oko toga, i dalje je neuvjerljiva. Ako to izuzmete, album vas neće ozbiljno iritirati. Tu su tipične pjesme u prepoznatljivom Keri stilu (Buyou, I Want You, All The Boys, Beautiful Mistake), no i neke pjesme koje pokazuju u novim smjerovima - na kreativnoj Bahm Bahm (Do It Once Again) Keri istražuje Reggae, na Breaking Point Doo-Wop, a Lose Control pomalo podsjeća na Rihannine Te Amo i Rude Boy, ali pjesma kao pjesma je stopostotno Keri, tako da ne zvuči kao neki Loud leftover. Uz navedene pjesme, valja spomenuti izvrstan potencijalni singl Gimme What I Want te jako dobar duet s Chrisom Brownom u vidu One Night Stand. Kao što je i prvi album imao Alienated i Hurts Me kao primjere onih pjesama koje će, iako najbolje, uvijek biti u drugom planu, tako i ovaj album ima Toy Soldier, predivnu baladu koja nije ni inovativna ni unikatna, no velika količina emocija, refren, strofe i ritam odvode ju na onu razinu na kojoj su sve Kerine najjače pjesme. Album nema nijedne pjesme jake kao Alienated, ali također nijedne slabe kao Tell Him The Truth s debuta. Ujednačen je jednako dobro kao prvi, možda i bolje, a loših pjesama nema, iako su sve manje upečatljive nego one s prvog. Ipak, Kerina osobnost je ovdje još izraženija, a upoznajemo ju u bahatim i dominantnim stavovima kao i u ranjivim i osjetljivim. Kerini su potencijali daleko veći od dva hita i jednog albuma i pred njom je blistava karijera, a ova vrlo dobra i zabavna kolekcija pjesama je samo još jedan dokaz toga.

Ocjena: 4,4
Best tracks: Toy Soldier, One Night Stand, Bahm Bahm, Lose Control



American sweetheart Taylor Swift objavila je svoj treći studijski album prije nekoliko tjedana, a dosegnuo je već u prvom tjednu platinastu tiražu. Vjerojatno će sve s ovog albuma biti megahitovi u dobrom starom Taylor stilu. Zvuk je pomalo monoton, Taylorin glas zna ići na živce, no sve u svemu, nije to toliko loše koliko se čini kad gledate druge izvođače s kojima Taylor dijeli prva mjesta na top listama. Ima par lijepih pjesmica (Last Kiss, Enchanted, Innocent, Never Grow Up, Mean, Back To December,), bar na razini petnaestogodišnjih američkih tinejdžerki koje uglavnom ovo i slušaju, no sve u svemu je svaka pjesma skoro pa potpuno jednaka kao prethodna. To uvjetuje da nema posebno loših pjesama (dobro, izuzev zadnje Long Live), no zvuk može postati sve dosadniji kako albumovih 66 minuta odmiču. Tu je i nešto kudikamo iritantno u Taylorinoj neodlučnosti – ne zna bi li bila nevinašce koje ne želi odrasti (Never Grow Up) koje vjeruje u pravu ljubav (Mine) ili odrasla žena s prijekorima za Johna Mayera (Dear John) i životnim savjetima za Kanyea Westa (Innocent). Moram priznati da je koncept albuma stvarno zanimljiv (Svaka pjesma kao neka vrsta priznanja određenoj sobi), a sviđa mi se i to što su pjesme uistinu iskrene, adresiraju specifične događaje i čujete da su došle izravno iz Taylorina mlada srca (Kao najbolji primjer su najjače balade albuma - Last Kiss, Enchanted i Back To December ili odlična country pjesma namjenjena haterima - Mean). Dakle, plusevi za iskrenost, koncept i popriličan broj vrlo dobrih pjesama, a minus za jednoličnost i ograničenost na jedan tip zvuka jedva uz par neprimjetnih varijacija i općenito, nekad iritantnu patetičnost i djetinjasti ton albuma (koja je u drugim trenutcima čak i simpatična.)

Ocjena: -4
Best tracks: Last Kiss, Enchanted, Mean



Francuski Freak Folk duo CocoRosie čine Sierra i Bianca Casady, a obje pripadaju mojim najdražim izvođačicama zbog neizmjerne količine kvalitete i kreativnosti koja se nalazi na njihovim albumima koji su mješavina svih žanrova koje si možete zamisliti. Grey Oceans njihov je 4. studijski album, a izašao je u svibnju ove godine. Album je odličan u njihovom standardnom stilu, no ne bih vam ga preporučio, bar ako vam je njihova glazba nova. Zašto? Grey Oceans neupoznatima s njihovom glazbom neće biti toliko atraktivan kakvi su njihovi drugi glazbeni uraci. Tako da vam toplo preporučam da si, ukoliko ih nikad prije niste slušali, downloadirate prethodni album, The Adventures Of Ghosthorse & Stillborn ili debut, La Maison De Mon Reve, a tek da nakon toga prijeđete na ovaj album (i ostatak diskografije općenito) na kojem će vam tada biti lakše uočiti onu kvalitetu nakon početnog dojma koji će u 90% slučajeva biti grozan. Možete i sami zaključiti da album nije lagan za slušanje, no nakon nekoliko ćete slušanja otkriti obilje odličnih pjesama, kao što su orijentalna Smokey Taboo, balade Gallows i Grey Oceans, Trance u Fairy Paradise ili klasičan Folk na Lemonade.

Ocjena: +4
Best tracks: Smokey Taboo, R.I.P. Burn Face, Gallows, Grey Oceans



I za kraj, debut album velike nade ženskog Hip Hopa općenito, Nicki Minaj. Zabavan, zanimljiv, lud, predobar. Neka vas cover ne zavara, ništa na ovom albumu nije fake. To je samo bolestan stil Nicki Minaj čija su obilježja njenih desetak alter ega i česte promjene raspoloženja, ali Nicki nije fejk nego tako simpatično (nekad čak i do mjere iritantnosti) realna i stvarna. Album bih usporedio sa Drakeovim Thank Me Later. Nije toliko alternativan, malo je više radio friendly, ali šaren je i kreativan u jednakoj mjeri, a na njemu ima i divljeg rapa (Roman's Revenge, Blazin') kao i onog nježnijeg (Right Thru Me, Your Love), a zapravo su najfascinantnije pjesme kao Save Me, gdje Nicki otkriva pravu moć svog vokala i pjeva pjesmu jednako dobro kao što je Rihanna otpjevala refren na pjesmi prije nje. Nicki ćete vidjeti kako je samouvjerena (I'm The Best), kako je bahata (Did It On'em), smiješna (Check It Out), introspektivna (Save Me, Dear Old Nicki), kako slavi svoj život (Moment 4 Life), no i bori se sa svim lošim stvarima koje joj je donio (Fly, Here I Am)... Apsolutno SVE pjesme su odlične (Tek par prosječnih, no i dalje slušljivih), a tu su gostovanja Kanyea Westa, Drakea, Rihanne, Natashe Bedingfield i Eminema. Ovo je vjerojatno najbolji ženski Rap album koji je izašao u zadnjih... puno godina. Album na kojeg nema smisla trošiti riječi nego ga jednostavno morate poslušati da vidite zašto je tako simple, a tako izvrstan. Svaka ti čast Nicki!

Ocjena: -5
Best tracks: Blazin', Moment 4 Life, Roman's Revenge, I'm The Best, Save Me, Right Thru Me...

Bruno Mars mladi je pjevač havajskog podrijetla i vrlo lijepog vokala. Vjerojatno vam je poznat po refrenima kojima je prodao B.o.Bev/Travie McCoyev album na pjesama Nothing On You i Billionaire, a i po, već poprilično napornom, lead singlu Just The Way You Are kojim je najavio svoj prvi studijski album, Do-Woops & Hooligans.
Album je poprilično šarolik. Tu su Reggae tužaljke (Liquor Store Blues), Reggae sex jamovi (Our First Time), prelijepe pop balade (Talking To The Moon, Grenade), zabavne i mladenačke pop pjesme (Marry You, Runaway Baby), patetične i slatke laganice (Count On Me), pa čak i pjesma o cjelodnevnom ljenčarenju (The Lazy Song). No za razliku od Rihanninog albuma koji kao cjelina nije uopće toliko funkcionalan, kod Brune je tok albuma vrlo ugodan. Dakako, poprilično je to kratak album, na trenutke i naporan, a i nema tu neke tako jake pjesme kao par dragulja s Rihanninog albuma, no Bruno je definitivno napravio solidan prvi album, a nadamo se da će uslijediti sa još boljim i da neće pasti u zaborav jer su talent, umjetnički potencijal i dobra glazba na mjestu. Nije ovo nikakav vječni album, no pružit će vam par ugodnih poslijepodneva u krevetu sa čipsom, a i pružit će vam nekoliko pjesama kojima ćete se uvijek s radošću vraćati.
Ocjena: -4
Best tracks: Talking To The Moon, Marry You, Grenade



I Body Talk trilogiju završit ćemo sa Body Talk Pt. 3 EPom, koji, za razliku od prethodnih EPova donosi samo 5 pjesama, no kvalitetom ne opada. Lead singl Indestructible i Time Machine (produkcija Maxa Martina) su tipičan ugodni electropop u Robyn prepoznatljivom stilu, tu je i malo one cheesy slatkaste Robyn u obliku Stars 4-Ever, a i jedna pjesma stvarno lijepe, možda i univerzalne poruke (Call Your Girlfriend) kakva se uvijek pojavi na njenim studijskim uracima. Iako EPu nedostaje par stvari koje još želite na njemu (Dancing On My Own akustična verzija i još bar 2 pjesme), ovo je divan zaključak ove odlične trilogije. Tu je također i Body Talk full album (s 5 pjesama sa svakog dijela), koji ipak nije toliko vrijedan spomena zbog odabira pjesama (Body Talk playlista bez Cry When You Get Older bi trebala biti kažnjavana zakonom), no Robyn je ovim zanimljivim načinom izbacivanja glazbe dala svima nama dovoljno odlične glazbe da bismo svi mogli napraviti vlastiti album, tako da joj opraštamo, a vama preporučamo download sva tri odlična dijela.
Ocjena: +4
Best tracks: Call Your Girlfriend, Indestructible, Time Machine



Ke$ha je svojim Cannibal reizdanjem napravila nešto slično kao Lady GaGa s The Fame Monsterom, s tim da ovdje ne primjećujemo baš neki glazbeni razvoj kakav smo kod GaGe imali. Tu su i dalje tipične naporne Ke$ha pjesme (Grow A Pear, Blow, Cannibal), neke malo manje naporne (Crazy Beautiful Life), no i nešto šokantno - Balade. Balade koje su zapravo dobre. Slušajući patetičnu (no i divnu i iskrenu) The Harold Song, zapravo vidite da Ke$ha ima veći potencijal od oblačenja vreća za smeće i pjevanja glupih brojalica. Tu je i divna C U Next Tuesday (iako ste ju već prije čuli), a special mention dobiva Billboard Remix pjesme Animal. Da, čuli smo tu pjesmu već na prvom albumu i bila nam je najdraža. No ovim je remixom nadmašila originalnu verziju i donijela nešto stvarno posebno u svoju diskografiju. Ove tri pjesme dodat ćemo uz Stephen, Crazy Beautiful Life i Your Love Is My Drug na našu Ke$ha playlistu koja bi za koju godinu stvarno mogla imati dovoljno pjesama za jedan pravo dobar album.
Ocjena: -3
Best tracks: Animal (Billboard Remix), C U Next Tuesday, The Harold Song



Duffyn drugi studijski album stvarno je razočarenje kao što ste pročitali na već dvadeset blogova prije nego ste nabasali na ovu recenziju. Postoje glasine da je ona sama rekla kako su snimili album u dva tjedna, snimajući 5-6 pjesama dnevno, a ono šokantno je da, nakon slušanja, stvarno možete u to povjerovati. Žalosno je zapravo kako je Duffy nakon divnog Rockferrya napravila nešto ovakvo. Prvi album možda nije bio savršen, no ovaj drugi je onda... Ma tko će znati? Da, My Boy, Lovestruck i Girl su zabavne oldskool pop pjesmice i zabavit će vas one dvije minute koliko traju, no to je to. A Mercy i Delayed Devotion s prethodnog albuma su i dalje bolje od svih uptempo pjesama na ovom albumu zajedno. Tu su i lijepe balade u tipičnom Duffy baladnom stilu – Don't Forsake Me, Endlessly i Too Hurt To Dance. No da, ni one ne dostižu one epske balade kao Warwick Avenue i I'm Scared s prvog albuma. I kud već pjesme nisu kvalitetno na razini prvog albuma, tu su još i one koje su naprosto grozne. Glavni primjer je upravo singl Well, Well, Well koji će vam poslužiti jedino kad budete tjerali mačke koje vam se pare pod prozorom, a inače izazvati živčane slomove koji će uglavnom završiti razbijanjem zvučnika i kupovinom novih. E moja Duffy, što ti je ovo trebalo?
Ocjena: 3
Best tracks: Don't Forsake Me, Endlessly, Too Hurt To Dance